ISHA kolumna: Varaždinska buna 1919.

Ovotjednom kolumnom obilježavamo 100. godišnjicu jednog od odjeka Oktobarske/Listopadske revolucije iz 1917. u poslijeratnim hrvatskim krajevima. Tih dana bio je suton Mađarske Sovjetske Republike pod vodstvom Béle Kuna, a čitavi period označen je štrajkovima i pobunama koje su bile inspirirane velikom revolucijom u Rusiji. Varaždinska buna iz 1919. je pobuna protiv novostvorene autoritarne i monarhističke vlasti Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca te su pobunjenici između ostalog htjeli stvoriti narodnu i radničko-seljačku Varaždinsku Sovjetsku Republiku koja bi se kasnije širila na Hrvatsko zagorje i ostatak Hrvatske. Buna je trajala oko 12 sati i nije se proširila dalje od okolice Varaždina.


U poslijeratnom varaždinskom kraju po selima su izbili mnogi štrajkovi i pobune, te su često završili krvavo .Seljaci u nekim selima planiraju i provode redistribuciju zemlje, širi se strah od boljševizma kod građanskih i vladajućih slojeva, šire se poruke protiv socijalizma i s crkvenih oltara, a vlasti povećavaju represiju i ograničavaju slobodu. Gradske vlasti zabranjuju socijalističke skupštine, kao i proslavu 1. maja/svibnja koja se unatoč tome održala. Ponašanje vlasti prema radnicima i seljacima bila je krajnje represivna, a to je samo pojačalo njihov otpor. Nekoliko dana prije bune, 20. srpnja 1919, održava se napeta i kaotična zajednička županijska konferencija Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije te Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti) koji se dijele na lijeve i desne socijaliste. Upravo će lijevi, koji su bili za revolucionarne metode za razliku od reformizma desnih socijaldemokrata, biti ti koji će se najviše kriviti za bunu. Zadnji važan događaj do bune bio je uspješan opći štrajk 21. srpnja 1919. u Varaždinu zbog protivljenja vojnim intervencijama u Rusiji i Mađarskoj.


Dana 23. srpnja 1919 u 4 sata ujutro upaljena je prvotna iskra bune s pobunom Savskog konjičkog puka varaždinskog garnizona zbog niskih plaća i oduzimanja činova. Vojnici su bili većinom radničkog i seljačkog porijekla pod društvenim trendovima i utjecajima kao i regularno stanovništvo. Pridružilo im se građanstvo, radništvo i seljaštvo. Buni je pogodovala teška ekonomska situacija nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) kao i vijesti o novom sustavu u kojem je vlast u rukama radnika i seljaka te je imala svoje ishodište u Oktobarskoj/Listopadskoj revoluciji. Te su ideje bile privlačne radništvu i seljaštvu, koje je bilo siromašno i obespravljeno, te se na razne načine pročulo o tim nevjerojatnim događanjima od povratnika ratnih zatvorenika koji su dolazili iz Rusije.


Sudionici, geografska blizina te distribuirana propaganda upućuju da je na bunu utjecala Mađarska Sovjetska Republika koja je svega nekoliko desetaka kilometara udaljena od grada Varaždina. Dan ranije je bila slična vojna pobuna u slovenskom gradu Mariboru, ali bez potpore stanovništva, a pokušalo se u tim mjesecima dići i pobuna u Osijeku.


Prema ondašnjem varaždinskom županu o buni se znalo čak mjesec dana prije. Prema vlastima, vođa bune bio je veteran boljševičkog prevrata Ivan Ferenčak (1894.-1969.), poznat kao Mate Šagovac, koji je prema nekim svjedočanstvima prije bune agitirao lokalno stanovništvo zajedno s Franjom Blažaićem. Franju Blažaića iz Varaždinskih Toplica kasnije su novine nazvale „odurni huškač boljševički“. U agitaciji je sudjelovao i Ante Ciliga (1898.-1992.) koji će kasnije sudjelovati u Proštinskoj buni u Istri iz 1921.godine. Vlasti su optuživale lokalne lijeve socijaliste za agitaciju vojnika koji su se pobunili.

Slika 1. Ivan Ferenčak poznat kao Mate Šagovac (1919.), boljševički agitator i prema vlastima vođa bune (Izvor: WikiCommons)


Pobunjenici su se naoružali u vojnom skladištu „Tridesetnici“, a oslobodili su iz sudskog zatvora političke zatvorenike koji će se pridružiti buni te će je dijelom i voditi. Među njima su bili socijalisti koji su bili zatvoreni prijašnjih mjeseci poput Josipa Drvarića i mlade Gizele Blažaić, sestre spomenutog Franje Blažaića. Vjerojatno je bunu vodio civilni vojni odbor koji je proglasom pozivao građane da se pridruže pobunjeničkoj „jugoslavenskoj narodnoj vojsci“. Kako bi zastrašio građanstvo, pukovnik M. Todorović je čak prijetio da će bombardirati grad ako se građani pridruže buni. Na ulicama su se odvijale ulične borbe, a jedna od točaka iz kojeg su pobunjenici pucali bio je toranj pavlinske crkve (današnja katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije). Pobunjenici su imali nekoliko strojnica, a htjeli su preuzeti i topove iz jedne od vojarni ,ali nisu uspjeli jer ih je navodno „prevario“ jedan od podčasnika te im sugerirao da su neispravni. Broj pobunjenika je bio između 200-400, a možda ih je bilo i više. Pobunjenici su preuzimali ulice, pjevali Marseljezu i izvikivali svoje zahtjeve. Okupirali su zgradu županije i zauzeli su sjeverni, južni i zapadni dio grada, te je jedino istočni dio ostao pod vladinom vojskom. Kako su saznali da se u Varaždinu osniva republika, seljaci su pristizali iz okolice da bi se pridružili buni. Dio seljaka je zauzeo Varaždinske Toplice te su kasnije trebali krenuti prema Varaždinu.

Slika 2. Današnji toranj pavlinske crkve iz kojeg su se izvodili pobunjenički napadi (Snimio: David Rožić)


Buna je ipak do 16 sati ugušena uz pomoć varaždinskog 4. i 5. pješačkog puka, a u pomoć je stigla žandarmerija i vojska iz okolice, uključujući konjicu iz Čakovca. Veliki promašaj za pobunjenike bio je to što nisu zauzeli važna mjesta poput pošte, brzojava, telefona i željezničke stanice te su to vlasti iskoristile kako bi provodile nesmetanu komunikaciju. S obje strane je bilo poginulih i ranjenih, a vlasti su priznale pobunjenicima srčanu borbenost iako su smatrali da nisu imali kvalitetno vodstvo. U gradu se nakon pobune uspostavio policijski sat. Provedena je potraga za pobunjenicima i oružjem. Mnogi pobunjenici su završili u zatvoru u Nišu gdje su zbog loših uvjeta štrajkali glađu. Na kraju su bili pušteni kao dio dogovora o spašavanju vlade po kojem bi se socijaldemokrati pridružili vladi.
Autor: David Rožić

Slika 3. Varaždinci koji su sudjelovali u buni, u zatvoru u Nišu 1920. (Izvor: Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin br. 5, 1975.)

Izvori:
1. Koprivica-Oštrić, S. (1983). Vojnička pubuna u Varaždinu 23. srpnja 1919. Povijesni prilozi 2, 2, str. 65–94. Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
2. Rožić, D. (2017). Komparacija bune u Varaždinu 1919. i Labinske Republike 1921. (Završni rad).
3. Runjak, J. (1967). Pregled radničkog pokreta u Varaždinu. Prilozi historiji Varaždina 1967. str. 39–96. Varaždin: Narodno sveučilište “Braća Ribar”.
4. Štager, I. (1975). Buna u Varaždinu 1919. godine. Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin 1975, 5, str. 87–95. Varaždin: Gradski muzej Varaždin

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s